Abeceda [zaštite] intelektualnog vlasništva

21.10.2019.

„Molimo dostaviti dokaz o statusu zaštite intelektualnog vlasništva” ili “navedite status intelektualnog vlasništva koje je predmet projekta” i slično, zahtjevi su koji poduzetniku mogu zadati glavobolju, odnosno impuls da se to pitanje riješi samo na pro forma način (na najjednostavniji način uz što manji trošak, bez ulaženja u srž stvari). Dominantan doživljaj je da je intelektualno vlasništvo apstraktan pojam, a zaštita intelektualnog vlasništva uvjetno korisna i preskupa.

Dok čitate ovaj tekst moguće je da na nogama imate tenisice popularnog brenda. Koliko bi bili spremni platiti takve iste tenisice bez znaka popularnog brenda na njima. Jednako? Više? Najvjerojatnije ipak puno manje. Ta razlika u cijeni koji ste spremni platiti zbog znaka je vrijednost (zaštite) intelektualnog vlasništva.

U nastavku slijedi osnovna abeceda intelektualnog vlasništva koja daje bazu za razumijevanje zahtjeva iz prve rečenice te predstavlja pripremu za razgovor o temi zaštite intelektualnog vlasništva.

Intelektualno vlasništvo
Intelektualno vlasništvo predstavlja proizvode ljudskog uma i fizički neopipljivo vlasništvo, odnosno nematerijalnu imovinu te obuhvaća dvije velike grupe prava – (1.) autorsko i srodna prava te (2.) prava industrijskog vlasništva.

Autorsko pravo je pravo autora na njegovom djelu iz područja književnosti, znanosti, umjetnosti i dr. Autorsko djelo je npr. i računalni program (softver) koji je predmet zaštite kao književno-jezično djelo. Autorsko djelo zaštićeno je samim nastankom djela te njegovom autoru – fizičkoj osobi pripadaju sva prava na tom djelu.

Srodna prava su prava umjetnika izvođača na njihovim izvedbama (npr. glumaca), proizvođača fonograma, proizvođača videograma, prava nakladnika i prava organizacija za radiodifuziju na emitiranjima (npr. emitiranja radija i televizije).

Industrijsko vlasništvo predstavljaju prava kojima poduzetnici, od konkurencije na tržištu, štite svoje poslovne interese, položaj na tržištu i sredstva uložena u istraživanje, razvoj i promociju proizvoda i usluga (a najčešće se štite u obliku žiga, patenta, industrijskog dizajna, oznake zemljopisnog podrijetla i oznake izvornosti). Prava se štite prema teritorijalnom principu (na području pojedinih država). Postoji više sustava međunarodne zaštite, a odluka o primjerenom sustavu zaštite se donosi uzimajući u obzir strategiju i vremenski okvir izlaska proizvoda/usluge na tržište, trošak zaštite te rizike eventualnog odbijanja zahtjeva za zaštitu.

Žig
Žig je oblik zaštite intelektualnog vlasništva kojim se štiti znak, a služi za razlikovanje proizvoda i usluga u odnosu na konkurentne proizvode i usluge na tržištu. Žigom se može štititi svaki znak, a isti se može sastojati od riječi, uključujući osobna imena, od crteža, slova, brojki, boja, oblika proizvoda ili pakiranja proizvoda, ili zvukova (kao i svih kombinacija prethodno navedenog). Osnovni uvjet za zaštitu znaka kao žiga je da ima razlikovan karakter u odnosu na proizvode ili usluge za koje je zatražena registracija. Također, uvjet za zaštitu znaka kao žiga je da se znak može prikazati u registru na način koji omogućuje nadležnim tijelima i javnosti da odrede točan i jasan predmet zaštite koju žig pruža nositelju žiga.

Primjenjujući analogiju s tenisicama, žig bi bio upravo onaj znak koji se nalazi na tenisicama koje nosite. Ili naziv proizvođača tih tenisica, odnosno slogan pod kojim se tenisice stavljaju na tržište.

Patent
To je oblik zaštite koji se priznaje za svaki izum bilo kojeg područja tehnike koji je nov, ima inventivnu razinu i može se industrijski primijeniti, uz određena isključenja (izumi biljnih i životinjskih vrsta i s time povezani postupci, ljudsko tijelo te dijagnostički i kirurški postupci, odnosno postupci liječenja nisu patentabilni). Patent je isključivo pravo koje štiti nositelja patenta u pogledu gospodarskog iskorištavanja izuma. Da bi se zaštitio patentom izum mora biti nov, odnosno nepoznat u trenutku podnošenja zahtjeva za zaštitu (uz veoma ograničene izuzetke od tog pravila). Tako je npr. 1970-ih Bill Bowerman (suosnivač Nike, Inc.) podnio patentnu prijavu za đon sportske cipele koja je pogodna za korištenje na umjetnoj travi. Inspiraciju za izradu đona, bez metalnih šiljaka, pronašao je u vlastitoj kuhinji – u obiteljskom aparatu za rađenje vafli. Patentnu zaštitu dobio je 1974., a Nike je iste godine počeo proizvoditi tenisice s takvim potplatom (Nike „waffle trainers“) (to je samo jedan od Bowermanovih osam registriranih patenata vezanih uz tenisice). Bowerman je time osigurao da neki drugi proizvođač tenisica ne može proizvesti tenisice s istim đonom.

Industrijski dizajn
Dizajn je vanjski izgled proizvoda u cijelosti ili dijela proizvoda koji proizlazi iz njegovih obilježja, posebno crta, obrisa, boja, oblika, teksture i/ili materijala samoga proizvoda i/ili njegove ornamentacije. Osnovni uvjeti koje neki dizajn mora zadovoljiti za priznanje zaštićenog intelektualnog vlasništva su novost (dizajn ne smije biti dostupan javnosti prije nego je podnesen zahtjev za zaštitu) i individualni karakter dizajna. Također, kao uvjet zaštite, obilježja dizajna ne smiju biti uvjetovana isključivo tehničkom funkcijom. Koristeći analogiju s tenisicom, kao industrijski dizajn mogao bi se zaštititi dizajn svake nove tenisice pod uvjetom da takav dizajn nije prethodno bio dostupan javnosti te da je dizajn tenisice poseban u odnosu na dizajn tenisica koje su već dostupne na tržištu.

Zaključno, kako proizlazi i iz primjera s tenisicama, jedan proizvod, odnosno njegovi dijelovi, mogu se štititi različitim oblicima intelektualnog vlasništva. Cilj zaštite je povećanje tržišne vrijednosti proizvoda/usluga te zaštita od konkurencije.

Jelena Zjačić

• Broj komentara: 0
• Kategorije: BLOG